Hajro je u ovom tzv. zatvoru uživao poprilične povlastice. Između ostaloga relativno često je kao zbog dobrog vladanja odlazio na produžene vikende. Bio je ponedjeljak i znao sam da će se Hajro vratiti danas ili najkasnije sutra. Kao svaka dobra i poslušna kuja uredio sam se za njegov dolazak. Obukao sam turbo kratku minicu, crne mrežaste čarape i štikle. Našminkao sam se i nastojao ne izlaziti iz barake ali to je bilo neizbježno jer onaj tko je bio dežurni tog dana imao je mogućnost i pravo pozvati sve zatvorenike te izvršiti prozivku ili nekome od nas ostalih zatvorenika odrediti neki zadatak koji bi, onaj kojeg je dežurni prozvao, bespogovorno morao izvršiti.
Moram sad pojasniti neke stvari. Napisao sam gore na početku, "tzv. zatvor". Naime radilo se o ne baš zatvoru onakvog tipa kakvog obično zamišljamo na sam spomen riječi zatvor. Nije tu bilo ćelija ni rešetaka. Bila je to svojevrsna farma na kojoj smo mi zatvorenici radili. Inače ova priča je svojevrsni nastavak ovdje ranije objavljene priče pod naslovom "Silovao me a potom postao ljubavnik moje mame". Vjerujem da ste već pročitali tu priču a ako niste, a želite je pročitati kliknite OVDJE.
Dakle u toj priči opisao sam kako me Hajro prisilio na seks a potom se uspio ubaciti u stan i u krevet moje mame. Jebao je moju mamu ali i mene. I trajalo je to neko vrijeme sve dok mama nije nešto posumnjala. Najprije je pronašla svoje prljave gaćice među mojim stvarima. Osim svojih gaćica pronašla je i žensko rublje. Nisam to znao i zadnje čemu sam se nadao da će se nakon jutarnjeg odlaska na posao vratiti u stan. Uletjela je u sobu i zatekla prizor koji ju doslovno šokirao. Ležao sam na leđima široko razmaknutih nogu glasno stenjući, odjeven u mamine crne čarape i s plavom perikom na glavi dok je Hajro brutalno u moju guzu zabijao svoj obrezani kurac. Gledala nas je široko otvorenih usta nemajući valjda snage ni vrisnuti. Ne znam koliko dugo nas je promatrala ali vidjela je i previše. Uglavnom nakon toga Hajru je ekspresno izbacila iz stana. Mene je izvrijeđala na pasja kola a nešto kasnije u lice mi je bacila svoje prljave gaćice koje sam ja ljubomorno čuvao među svojim stvarima ne znajući da ih je ona u međuvremenu pronašla.
Nakon par dana i ja sam se iselio iz stana. Otišao sam živjeti kod bake i djeda. Još sam se u nekoliko navrata našao s Hajrom ali problem je bio što nismo imali prostor za sastajanje. On je živio kao podstanar s još dvojicom jarana u kući gdje nije bilo moguće da se sastajemo. Stoga bi mu pušio kurac ili bi me jebao u guzicu negdje vani na otvorenom. A onda je Hajro jednog dana netragom nestao. Nisam imao pojma gdje i kamo. Kratko vrijeme nakon toga upoznao sam jednog muškarca koji je sad zamijenio Hajru. Zvao se Robert, bio je rastavljen i živio je sam u stanu. Čak sam se preselio k njemu. Robert se bavio mutnim poslovima. O čemu je bila riječ neću ovdje spominjati a nije ni bitno za priču. Ono što je bitno jest to da je i mene uvukao u te svoje protuzakonite rabote. I bilo je dobro dok je trajalo a onda jednog dana u rano jutro na vrata stana banula je milicija te smo Robert i ja završili u istražnom zatvoru. Napisao sam "milicija" jer sve ovo se još uvijek događalo u onom prošlom sustavu i prošloj državi gdje se policija nazivala milicijom. Nakon istražnog zatvora uslijedilo je suđenje i osudili su me na dvije i pol godine zatvora.
Slutio sam da mi se u zatvoru ne piše ništa dobro jer zgodne kuje poput mene relativno brzo postanu žrtvom napaljenih zatvorenika. Stoga mi je laknulo kada su mi rekli da ću zatvorsku kaznu odsluživati na jednoj farmi. Ponadao sam se da će to biti spas za mene. Ali grdno sam se prevario. Rano ujutro, dok je vani još uvijek bio mrak, mene i još dvojicu mlađahnih dečkiju utrpali su u policijski kombi popularno zvan "marica". Znali smo da nas voze na tu ranije spomenutu farmu ali pojma nismo imali gdje se ona nalazi. Naravno, nismo mogli ni vidjeti kuda se vozimo. No osjetili smo po tandrkanju kombija da smo u jednom trenutku skrenuli s asfaltirane ceste na makadam ili neki poljski put. Nakon gotovo sat vožnje po neravnoj cesti kombi se zaustavio.
Milicioner je otvorio stražnja vrata te nimalo nježnim glasom naredio nam da izađemo. Nalazili smo se na nekom prilično velikom proplanku sa svih strana okruženim šumom. Do nas je dotrčalo nekoliko pasa koji su glasno lajali. S desne strane od nas nalazile su se dvije prilično velike drvene kuće. Da, baš kuće izgrađene od hrastovih dasaka. Ravno ispred nas nalazile su se dvije, nešto manje, montažne barake te jedan stari plavi kontejner. Dakle tu nije bilo zatvorskih rešetaka a jedine rešetke koje sam vidio nalazile su se na onom plavom kontejneru. Vidio sam nekog tipa odjevenog u crvenu majicu, traperice te sa šeširom na glavi kako zatvara vrata kroz koja smo mi maloprije prošli. To su bila visoka drvena vrata a na svaku stranu od vratiju pružala se visoka žičana ograda. Na svakih valjda deset-petnaest metara nalazio se visok betonski stup za koji je ta žica bila vezana. Na samom vrhu te žičane ograde nalazila se bodljikava žica i sve to skupa podsjećalo je na nekakav logor.
Na trijemu jedne od drvenih kuća oslonjeni na drvenu gredu stajalo je desetak muškaraca. Neki odjeveni u radne kombinezone a neki u traperice i košulje. Nije bilo sumnje, to su također bili zatvorenici. Svi redom zlobno su se cerili vidjevši nas trojicu koji smo upravo stigli. Miliconeri koji su nas dovezli također su se cerekali. Jedan od njih glasno je doviknuo ovima na trijemu:
-Evo doveli smo vam nove cure. Sad ćete imati što jebati.-
Jedan od ovih s trijema odgovorio mu je kako je bilo i vrijeme. Bilo mi je jasno da sam bio u zabludi misleći kako sam se odlaskom na tu tzv. farmu spasio.
Dečko sa šeširom na glavi koji je zatvarao kapiju sada je došao do kombija. Milicioner nam je rekao neka ga slijedimo. Zoki, tako se taj dečko zvao trebao nam je pokazati gdje ćemo se smjestiti. Poveo nas je do kuće koja se nalazila pored ove gdje su stajali zatvorenici koji su nas dočekali. Milicioneri su se popeli na trijem i dok sam slijedio Zokija čuo sam ih kako spominju rakiju. Ušli su u kuću a zatvorenici su krenuli za njima gledajući u našem smjeru. Zoki nas je uveo u kuću koja je bila iznenađujuće ćista i uredna. Sve je bilo na svom mjestu kao u vojsci. Uveo nas je u sobu gdje su se nalazila tri kreveta na kat. Dakle tu je moglo spavati šestero ljudi. Rekao nam je neka stvari koje imamo posložimo u limene ormare i namjestimo si krevete te da sačekamo u sobi dok se ne pojavi dežurni.
Narednih dana shvatio sam da je taj čitavi proplanak, koji je okružen brdima i šumom, omeđen žičanom ogradom. Uz ogradu sa stražnje strane kuća prolazio je planinski potok. Tako je zahvaljujući njemu bilo riješeno pitanje vode. Osim potoka postojala je i gustrena u koju se skupljala kišnica. Iza naše kuće, tj. spavaonice, nalazila se prostorija izgrađena od pune cigle. U toj prostoriji nalazili su se toaleti i tuš kade. Voda se ulijevala u nekakav veliki želejzni bojler ispod kojeg se nalazilo ložište te bi se voda grijala na način da se u tom ložištu zapale drva. Potom se moglo tuširati ispod statičnih improviziranih tuševa. Sve na toj farmi bilo je prilično dobro organizirano mada je bilo dosta improvizacije. Otprilike dva puta tjedno dolazilo bi policijsko vozilo kojim bi nam dostavljali namirnice i gorivo za agregate. Na ogradi se na svakih dvadesetak metara nalazila pričvrščena tabla s upozorenjem o zabranjenom pristupu. Put koji je niz blagu nizbrdicu vodio do šumskog puta kojim su se kretali rijetki pješaci, mahom planinari, bio je prepriječen rampom na kojoj se također nalazila tabla s upozorenjem. Između rampe i kapije nalazila su se dva kontejnera u kojima su obitovala dva zatvorska čuvara. Njima je smjena dolazila, ili bolje rečeno trebala dolaziti, svakih 48 sati. No događalo se da po dva-tri dana u kontejnerima ne bude nikoga. Uz te kontejnere bio je stalno parkiran auto Zastava 750 popularno zvan Fićo. Sve u svemu oni koji prolazili tuda dobro su znali da se iza te rampe i žičane ograde nalaze zatvorenici i nikome nije padalo na pamet da pokuša ući.
Struju smo imali zahvaljujući agregatima a veza s milicijom održavala se radio stanicom. Uredno su se morala slati izvješća o stanju na farmi ujutro i navečer. Nekoliko zatvorenika, koji su uživali određene privilegije i povjerenje milicije svakodnevno su se izmjenjivali na dežurstvu, a dežurni farme bio je neprikosnoveni gospodar svih ostalih pa čak i onima koji su imali tu privilegiju da budu na dežurstvima. Brzo sam shvatio da je glavni na farmi stanoviti Nikola. On je bio iznad svih i njegova naređenja su se morala bespogovorno poštivati. Bijeg iz ovog logora bio je praktički nemoguć. Ako bi neprimjećeno uspio preskočiti ogradu bjegunac je preko brda i dolina te kroz šumu morao pješačiti dobrih petnaestak kilometra da bi došao do prvog naseljenog mjesta.
Za to vrijeme već bi bilo uočeno da ga nema a osim toga nije se moglo računati na pomoć mještana jer dobro su znali da bi pomaganje zatovreniku koji je pobjegao skupo platili. Skroz desno, već blizu šume a uz ogradu nalazila se nadstrešnica ispod koje je bio parkiran jedan traktor i buldožer. Kasnije mi je postalo jasno da su taj buldožer ali i traktor izuzetno bitni u zimskom periodu kad padne snijeg i treba raskrčiti cestu od farme do prvog sela. Činjenica jest da ako biste nekome rekli da ste kaznu služili na zatvorskoj farmi taj bi mogao pomisliti kako ste bili u nekom zatvoru poluotvorenog tipa ili nešto slično tome. Međutim, ta tzv. farma bilo je leglo okorjelih kriminalaca, silovatelja, siledžija, homoseksualaca i sličnih likova
Za red na farmi bio je zadužen već spomenuti Nikola. On je uza se imao još četvoricu provjerenih ljudi. To su bili moj Hajro, Cigo, Fran i Žare. Sljedeći ešalon činili su zatvorenici odani njima petorici. Ostali su bili obična radnička kasta a na dnu smo bile mi tzv. "cure", zatvorenici koji su bili zaduženi da budu jebani u guzicu ili da puše kurac ostalima. Mahom smo svi bili mlađi ali to nije bilo pravilo. Dok su ostali zatvorenici bili zaduženi za brigu i skrb oko životinja i stoke te na obrađivanju velikog vrtnog kompleksa mi tzv. "cure" bile smo zadužene za održavanje reda i čistoće. To je podrazumijevalo pranje rublja ostalim zatvorenicima i čišćenje prostorija kao i seviranje hrane te pranje suđa.
Glavna zvijezda među nama tzv. curama bio je Bruno kojeg su svi zvali Brena. Brena je bio jebaljka našeg gazde Nikole. Jedini Nikola polagao je pravo da jebe Brenu a Brena je zauzvrat uživao, odnosno uživala, razne druge privilegije. Za razliku od nas ostalih Brena je bila pošteđena svih poslova i jedini posao bio joj je da nas nadgleda. Nikola je bio surov i brutalan tip koji je u guzicu jebao sve i svakoga kad god bi to poželio. Posebno je volio mlađe dečke koji bi tek došli. Uživao ih je jebati u guzicu vani na stolu a to što smo mi ostali sve to promatrali njega je dodatno rajcalo. Uglavnom Nikola je imao tu privilegiju da pojebe svakog novog zatvorenika. Sukladno svemu navedenomu i nas tri nove tzv. cure prošle smo već uhodanu torturu. Najprije nas je sve redom brutalno izjebao Nikola a nakon njega i ostali zatvorenici. Svakodnevno su nas prašili u guzicu a posebno smo im na meti bili ja i dečko s naočalama kojeg su nazvali očalinko.
Hajro se pojavio nakon pet dana i nisam mogao vjerovati da je i on ovdje. Na određen način to je bila sreća za mene. Hajro je uz Nikolu, Cigu, Frana i Žareta obitavao u montažnim barakama. Te montažne barake bile su uređene kao pravi mali stanovi i svatko od njih petorice imao je to pravo i privilegiju da u tom prostoru živi s nekom od nas "cura". Hajro me odmah odabrao za svoju "curu" i od tog dana imao sam tu privilegiju da spavam s njim u montažnoj baraci. Naravno da je to imalo svoju cijenu. Hajro me redovito jebao u guzu ali zato sam bio pošteđen određenih poslova kao i toga da me jebu ostali zatvorenici. No Hajro je kao i Nikola, Žare, Fran i Cigo dopuštao da nas povremeno jebe netko od ostalih zatvorenika ako bi im za to oni platili. A plaćalo se novcem, cigaretama kao i nekim drugim vrijednim stvarima. Stoga ako bi netko od ostalih zatvorenika platio Hajro me tu noć prepuštao njemu. Očalinko je imao peh da je ostao u drvenoj kući i njega su ostali zatvorenici doslovce rasturali. Taj se dečko napušio kurca.
Spomenuo sam plavi kontejner. Taj kontejner zvali su i "jebarnik". Iznutra je taj kontejner bio obložen nekakvim skajem i spužvom. Ničega nije bilo osim jednog ležaja. Ako netko od zatvorenika napravi kakvo sranje ili se potukao Nikola bi ga zatvorio unutra. Dali bi mu kantu za vršenje nužde i bocu vode. Unutra bi ostajao zatvoren dva do tri dana ovisno o Nikolinom raspoloženju. No taj kontejner se koristio i za to kada bi tijekom dana netko od zatvorenika poželio da mu neka od nas "cura" popuši kurac ili da nas pojebe u guzicu. I ja osobno u dva navrata našao sam se zbog neposluha zatvoren u "jebarniku". Nadalje, Nikola je zatvorenike zbog tučnjava ili neposluha kažnjavao na način da ih izmlati policijskom palicom, tzv. pendrekom, kojeg bi im nakon što bi ih njime istukao ugurao u guzicu. Moram napomenuti da su i milicajci koristili tu privilegiju da pojebu neku od nas "cura" ako bi to poželjeli. I dok su glumili prave muškarce a kodkuće imali ženu i djecu dolazili bi na farmu i jebali nas mlade dečke u guzu.
Kako su mjeseci prolazili tako je i moj rejting na farmi rastao. Uskoro sam, zahvaljujući Hajri, uz već spomenutu Brenu bio u poziciji da uživam razne privilegije. Problem je nastao kada su Hajro, Nikola i Brena dobili dopuštenje za produženi vikend. Za red na farmi ostali su zaduženi Cigo, Žare i Fran. Dobrano podgrijani alkoholom Cigo i Žare namjerili su se na mene. Željeli su me jebati i usprkos mom opiranju to su učinili. Šanse da im se oduprem bile su nikakve. Čitave noći razvaljivali su mi guzu. Uživali su u tome da me jedan jebe u guzicu a drugi u usta. Nije me začudilo to što je Hajro odmah po dolasku znao sve. Imao je među zatvorenicima one koji su bili zaduženi da mu ispričaju sve što se događalo dok njega nije bilo.
Bez obzira što sam Hajru dočekao odjeven ko zadnja drolja to me nije spasilo njegove kazne. Palicom, odnosno pendrekom, izmlatio me po dupetu nakon čega mi je taj isti pendrek ugurao u guzu. Naredio mi je da se preodjenem po njegovu ukusu a potom me s lisičinama na rukama otpremio u "jebarnik" tj. u kontejner. Nakon nekoliko sati izvukao me van i brutalno izjebao. Pokušao sam mu objasniti da se nikako nisam mogao oduprjeti pijanom Cigi i Žaretu ali to ga uopće nije zanimalo.
Nakon toga Hajro me doslovno prodao Cigi. U stvari pravi razlog je bio taj što se na farmi pojavila nova "cura", Tamara. Hajro je nju odabrao za svoju partnericu a mene je odlučio prodati Cigi. cigina ljubav Slavko, odnosno Slavica kako smo ga svi zvali, izašao je van nakon odsluženja kazne. Za oproštaj Hajro mi je poklonio prekrsnu crnu haljinu i štikle. Narednih šest mjeseci bio sam Cigina drolja. Cigo nije bio cigan kako mu to nadimak sugerira.
Pravo ime mu je bilo Darko a bio je rodom negdje iz Podravine. Nadimak Cigo dobio je zbog svoje crne puti. Pričalo se da mu je tata Pakistanac ili Palestinac. No bilo kako bilo Hajro me prepustio njemu a ja ionako na to nisam mogao utjecati. Prošlo je nešto manje od šest mjeseci i napokon sam bio slobodan. Vratio sam se kući. Preciznije rečeno vratio sam se k mami. Primila me nazad k sebi. Bilo joj je žao zbog svega što se dogodilo. Bez da sam joj išta rekao znala je da sam u zatvoru bio kuja i da su me drugi zatvorenici guzili. Jedne večeri prilično je popila i čak se rasplakala zbog svega što sam prošao. Željela je sa mnom o svemu iskreno porazgovarati. Kako je to završilo opisat ću u nastavku koji slijedi uskoro.
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Dečko sa šeširom na glavi koji je zatvarao kapiju sada je došao do kombija. Milicioner nam je rekao neka ga slijedimo. Zoki, tako se taj dečko zvao trebao nam je pokazati gdje ćemo se smjestiti. Poveo nas je do kuće koja se nalazila pored ove gdje su stajali zatvorenici koji su nas dočekali. Milicioneri su se popeli na trijem i dok sam slijedio Zokija čuo sam ih kako spominju rakiju. Ušli su u kuću a zatvorenici su krenuli za njima gledajući u našem smjeru. Zoki nas je uveo u kuću koja je bila iznenađujuće ćista i uredna. Sve je bilo na svom mjestu kao u vojsci. Uveo nas je u sobu gdje su se nalazila tri kreveta na kat. Dakle tu je moglo spavati šestero ljudi. Rekao nam je neka stvari koje imamo posložimo u limene ormare i namjestimo si krevete te da sačekamo u sobi dok se ne pojavi dežurni.
Narednih dana shvatio sam da je taj čitavi proplanak, koji je okružen brdima i šumom, omeđen žičanom ogradom. Uz ogradu sa stražnje strane kuća prolazio je planinski potok. Tako je zahvaljujući njemu bilo riješeno pitanje vode. Osim potoka postojala je i gustrena u koju se skupljala kišnica. Iza naše kuće, tj. spavaonice, nalazila se prostorija izgrađena od pune cigle. U toj prostoriji nalazili su se toaleti i tuš kade. Voda se ulijevala u nekakav veliki želejzni bojler ispod kojeg se nalazilo ložište te bi se voda grijala na način da se u tom ložištu zapale drva. Potom se moglo tuširati ispod statičnih improviziranih tuševa. Sve na toj farmi bilo je prilično dobro organizirano mada je bilo dosta improvizacije. Otprilike dva puta tjedno dolazilo bi policijsko vozilo kojim bi nam dostavljali namirnice i gorivo za agregate. Na ogradi se na svakih dvadesetak metara nalazila pričvrščena tabla s upozorenjem o zabranjenom pristupu. Put koji je niz blagu nizbrdicu vodio do šumskog puta kojim su se kretali rijetki pješaci, mahom planinari, bio je prepriječen rampom na kojoj se također nalazila tabla s upozorenjem. Između rampe i kapije nalazila su se dva kontejnera u kojima su obitovala dva zatvorska čuvara. Njima je smjena dolazila, ili bolje rečeno trebala dolaziti, svakih 48 sati. No događalo se da po dva-tri dana u kontejnerima ne bude nikoga. Uz te kontejnere bio je stalno parkiran auto Zastava 750 popularno zvan Fićo. Sve u svemu oni koji prolazili tuda dobro su znali da se iza te rampe i žičane ograde nalaze zatvorenici i nikome nije padalo na pamet da pokuša ući.
Nema komentara:
Objavi komentar